Zanima Vas kako što je mirenje i kako možete pokrenuti postupak? Kontaktirajte nas na info.mirenje@mpu.hr
U nastavku možete pronaći najčešća pitanja i odgovore na njih. Pitanja i odgovori redovno se ažuriraju i dopunjuju kako bi se korisnicima pružile pouzdane informacije u ostvarivanju njihovih prava i potreba.
Medijacija (mirenje) je potpomognuto pregovaranje u kojem stranke uz pomoć treće nepristrane osobe od njihovog povjerenja traže obostrano prihvatljivo rješenje spora. To je dobrovoljan i povjerljiv postupak u kojem sudjeluju stranke i treća neutralna strana. Medijacija je neformalan i fleksibilan postupak koji ipak ima određenu strukturu.
Medijaciju svakako treba razmotriti prije odlaska na sud – u tom smislu je sudski postupak alternativno rješavanje sporova iako se za medijaciju kaže da je alternativno rješavanje sporova. Zapravo medijacija nije alternativa sudovima, već neuspjelim pregovorima.
Nema razlike.
Upotrebljavaju se razni sinonimi, od alternativnog rješavanja sporova, ADR, mirenja, medijacije, posredovanja, savjetovanja, koncilijacije itd. Iako je moguće pronaći neke razlike, u praksi zapravo sve navedeno ukazuje na ono što je gore opisano kod prvog pitanja. Za potrebe prvog odgovora na ovo pitanje ne bi trebalo ići dalje. U posljednje vrijeme se može zamijetiti da uobičajeno „mirenje“ sve više zamjenjuje „medijacija“.
Negdje se može pronaći konstatacija – tamo gdje je potrebno što prije doći do rezultata. Neki kažu da su najpodobniji sporovi u kojima je najveći emotivni ulog, itd.
Zapravo za ocjenu o pogodnosti spora za medijaciju presudna je spremnost stranaka i njihovih punomoćnika, a ne vrsta spora. Neki sporovi su pogodniji za medijaciju od drugih. Sve ovisi o konkretnom stanju stvari. Npr. podobni za medijaciju su sporovi u kojima su stranke upućene jedne na drugu i u kojima su bile ili će biti u trajnijem odnosu neovisno o rješenju spora: obiteljski sporovi (između članova obitelji, bračnih drugova, rodbine), sporovi između susjeda, prijatelja, suvlasnika, suposjednika, suautora i dr.) Sudske presude ovim strankama trajno narušavaju odnos. Privremeno narušeni odnos između stranaka u medijaciji ima priliku obnoviti se, sačuvati ili poboljšati.
Među sporovima pogodnim za medijaciju svrstavaju se posebno radni sporovi, sporovi vezani uz sve oblike materijalne (oštećenje imovine i dr.) i nematerijalne štete (smrt, ozljeda, bolest, medicinska pogreška) te gospodarski sporovi (ugovorni, građevinski, pomorski, intelektualno vlasništvo, autorska prava i dr.), a posebno i sporovi vezani uz pitanja povjerljive prirode (između dioničara i uprave, sporovi između članova društva, sporovi između ortaka, i dr.). Za medijaciju pogodni su i svi sporovi vezani za onečišćenje okoliša.
Neke okolnosti idu u prilog medijacije: želja za brzim rješenjem problema, potreba za izražavanjem snažnih emocija, žudnja stranke za prilikom da je konačno čuje suprotna strana, stranke nisu u stanju komunicirati same, stranke ne raspolažu pregovaračkim vještinama, sukob između stranke i njenog punomoćnika, prijetnja uništenjem poslovne reputacije te poslovnog ili drugog odnosa, želja za izbjegavanjem parnice, zadovoljenje nemonetarnih potreba stranaka, i dr.
S druge strane u nekim slučajevima nema koristi ni od kakvog zahvata osim sudskog.
Nekada je to – što prije (prije parnice); nekada – nakon što se stranke malo izmore u sudskom postupku; nekad pak u onom trenutku kad se pokazalo da ništa drugo ne donosi rezultat.
Kao i inače, sve je to pitanje slučaja. Ono što bi trebalo imati na umu jest postojanje određene mogućnosti koja nudi drugačiji način rješavanja sporova. Suci će svakako prepoznati koji je najbolji trenutak kada se ta mogućnost može najbolje iskoristiti.
Veliki broj medijacija završi na prvom sastanku, a najčešće završavaju u 3 sastanka. Rijetke su medijacije koje zahtijevaju više sastanaka. Trajanje medijacije ovisi o strankama i o vještini medijatora. Sastanci mogu trajati više sati, a cijeli postupak računajući od podnošenja prijedloga za medijaciju, nekoliko dana ili tjedana, a najviše samo nekoliko mjeseci. Rješavanje sporova u medijaciji, najčešće se mjeri danima i tjednima, a u parnici godinama. Prema istraživanju Europske komisije u koje je uključena i Hrvatska, prosječno trajanje parnice u 2014. iznosilo je 566 dana, a prosječno trajanje medijacije 43 dana.
Zakon o mirenju spominje trajanje medijacije od 60 dana.
Parnični postupak je u načelu javan, strog i formalan. Zahtjeva određeno pravno razumijevanje postupka, pa je dobro potražiti pomoć odvjetnika. Postojanje pravne forme je u isto vrijeme i prednost i mana sudskog postupka – u svakom slučaju donosi određene garancije pravednog ishoda i jednakog tretmana stranaka.
Stranke u parnici nisu gospodari spora i nemaju stvarni utjecaj na sudsku odluku. U parnici se utvrđuje samo pravno relevantno, a odluka se donosi isključivo na temelju prava. Presudom se proglašava pobjednik i gubitnik. Protiv presude prvostupanjskog suda nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Presude se rijetko izvršavaju dobrovoljno. Izvršavaju se prisilno u sudskom ovršnom postupku koji često traje skoro kao parnica.
Medijacija je dobrovoljan, fleksibilan i povjerljiv postupak. Svrha povjerljivosti je osigurati okruženje u kojem stranke i njihovi punomoćnici mogu raspravljati o činjenicama i problemima otvoreno, bez straha da se ono što su rekli može upotrijebiti protiv njih izvan medijacije. Mogućnost da se otvoreno govori o detaljima spora vodi do dogovora i rješenja spora. U medijaciji se koristi strankama razumljiv jezik. Stranke u medijaciji zauzimaju centralno mjesto i imaju priliku iznijeti sve što je njima važno, a ne samo ono što je pravno relevantno.
U medijaciji stranke konačno imaju priliku da ih čuje, sluša i razumije suprotna strana. U sigurnom ozračju u kojem nema međusobnog osuđivanja i vrednovanja po trećoj osobi (sucu), u obnovljenoj komunikaciji, međusobnom uvažavanju i razumijevanju suprotstavljenih gledišta, stranke imaju priliku približiti početne razlike i suprotstavljanje zamijeniti suradnjom. Jednako tako, one na taj način imaju priliku shvatiti da ni jedna od njih nema apsolutno pravo niti pravo na zadovoljenje isključivo vlastitog interesa.
U medijaciji stranke postižu vlastito rješenje koje njima odgovara i zato ga smatraju pravednim. Na ovaj način omogućava se pristup stranaka pravdi.
Nagodba postignuta u medijaciji ne smije biti protivna zakonu, moralu i pravima trećih osoba.
U medijaciji se rješenje ne postiže na temelju pozicija stranaka, nego na temelju njihovih interesa. U tom kontekstu, nije nužno da se rješenje naslanja za zakonska rješenja.
Ipak, ne može se prihvatiti rješenje koje bi bilo protivno kogentnim propisima, moralu i pravima trećih.
Medijator pazi na to da se zadovolje navedeni kriteriji, ako ni zbog čega onda zato da bi nagodba iz medijacije bila ovršna isprava. Na ovaj način medijacija postaje način pristupa sudu (access to justice).
Kada se postigne nagodba u medijaciji ona je jednakopravna ovršna isprava kao i druge sudske ili ovršne isprave u onoj mjeri u kojoj stranke žele to postići. Sudske medijacije se odvijaju na sudu i ishod takvih medijacija je sudska nagodba, dakle ima svojstvo ovršnosti.
Medijator će vas upoznati s medijacijom i predložiti vam što je potrebno kako bi ste se za medijaciju što bolje pripremili.
Poželjno je prije prvog zajedničkog sastanka pripremiti dvije vrste dokumentacije.
Jedna se odnosi na po vašoj ocjeni relevantnu dokumentaciju o predmetu spora (ranije sporazume, ugovore, tužbu, odgovor na tužbu, nalaze i mišljenja vještaka, presude, žalbe i sl.) te podneska s pogledima stranke na spor, pravne pozicije te na iskazivanje spremnosti na mirno rješenje. Ova dokumentacija se priprema za potrebe protivne stranke i medijatora, a podnesak se priprema na sasvim drugačiji način od onoga za potrebe parnice. U njemu se jedna strana obraća drugoj kao partneru, ne kao protivniku.
Drugu vrsta je povjerljiva. Medijatora ćete pisanim i sažetim putem upoznati kako gledate na spor, razloge njegovog nastanka i na moguće rješenje. Medijator sadržaj te povjerljive dokumentacije ne može podijeliti s drugom stranom, bez vašeg dopuštenja. Jednako će učiniti i druga strana.
Sadržaj i jedne i druge dokumentacije pomaže medijatoru da se pripremi za medijaciju. Osim pripremanja bitne dokumentacije vezane uz spor, trebate se zajedno sa svojim punomoćnikom pripremiti strategiju sudjelovanja u medijaciji i upravljati vašim očekivanjima. U tom pogledu od pomoći vam može biti potražiti odgovore na sljedeća pitanja:
Kako spor utječe na vaš svakodnevni život?
Koja su važna pitanja o kojima biste željeli razgovarati s drugom stranom?
Jeste li i vi na bilo koji način doprinijeli nastanku spora?
Što biste željeli kao ishod medijacije?
Što ste spremni učiniti/uložiti da postignete taj ishod?
Kako bi se spor mogao riješiti ako se u medijaciji ne sklopi nagodba?
Što mislite da druga stranka želi?
Stavite se u “cipele” druge strane i razmislite o tomu što ona očekuje.
Što drugu stranu najviše brine i bili i kako bi joj mogli u tom pogledu udovoljiti radi poticaja na putu prema zajedničkom rješenju spora?
Koje je najbolje rješenje kojem se u ovaj čas možete nadati?
Koje je najlošije rješenje do kojeg možete doći i na koje bi pristali?
Što vam je najvažnije postići tijekom medijacije?
Moguće je inicijativu za mirnim rješenjem spora shvatiti kao pomirljivost ili slabost one strane koja predlaže medijaciju.
Nema razloga tako gledati na to. Mogućnost kreativnog rješenja spora koju će sudac prepoznati i ukazati na to strankama nema veze s ishodom spora u sudskom postupku. Nekada će ono što sud odredi kao konačno rješenje na temelju zakona biti u maloj mjeri presudno za sporni odnos između stranaka. Drugim riječima riješit će se predmet ali ne i spor.
Gledano sa strane samih stranaka radi se o različitim razinama utjecaja na kreiranje odluke, različitim razinama prihvaćanja ishoda, a neki put i različitim načinima poimanja onoga što je zapravo potrebno strankama. Kada je problem nedostatak komunikacije i razumijevanja, sudska odluka neće tu komunikaciju zamijeniti nego je eventualno odgoditi.
Sud zna zakon, ali cijeli proces dolaska do zakonskog rješenja spora odvija se u svijetu razuma, a konflikt između stranaka definiran je i jakim emocijama.